Sunčeva svjetlost je glavni izvor plave svjetlosti.  Za plavu boju neba je zaslužno Rayleighovo raspršenje svjetlosti na česticama koje su manje od valne duljine svjetlosti. To znači da će se svjetlost manjih valnih duljina ( plava 450-495 nm ) višestruko intenzivnije raspršiti od svjetlosti većih valnih duljina ( crvena 620-750 nm ). Drugim riječima, intenzitet rasute svjetlosti je obrnuto proporcionalan valnoj duljini svjetlosti.

Jednostavno rečeno zrake plave svjetlosti lakše se raspršuju od drugih vidljivih zraka kada udare u molekule zraka i vode u atmosferi. Ovaj veći stupanj raspršenja plave svjetlosti čini nebo bez oblaka plavim.

No postoje i umjetni izvori plavog svjetla – uključujući ekrane računala i telefona, te fluorescentna i LED svjetla.

Rožnica oka i leća  blokiraju UV zrake na stražnjem dijelu očne jabučice. No, gotovo 100% vidljive plave svjetlosti prolazi kroz te strukture i doseže mrežnicu.

Dugotrajno izlaganje plavoj svjetlosti uzrokuje postupnu degradaciju naših vidnih stanica jer svjetlost kratkih valnih duljina oštećuje stanice oka i njihove metaboličke procese. Nakupljene mrtve stanice i drugi otpad u očima dovode do pojave mrena.

Plavo svjetlo najviše šteti mlađim osobama. Leća oka s godinama postaje sve žuća i tako barem djelomično štiti vidne stanice od UV i plavog svjetla. Taj prirodni mehanizam zaštite postaje dovoljno efikasan tek nakon 20. godine života, dok mlađe osobe nemaju tu zaštitu i one su posebno osjetljive na štetu nastalu zbog plavog svjetla. Kako leća oka s godinama postaje sve žuća, starije osobe sve slabije vide svjetlo kraćih valnih duljina.

Piše: zavodljiva.com